Na primjeru fotografije (GMP_DOG_2_032) psa Broce i Slavka Vlastnika naučili smo se da niti jednu fotografiju ne smijemo shvatiti olako. Na samom početku našeg projekta, pri pregledavanju velikog broja obiteljskih fotografija gospodina Mirka Čepelaka koji se doista potrudio da ih s raznih strana spasi od propadanja, odvojili smo na stranu nekoliko najslabije kvalitete koje nećemo skenirati. Među njima je bila i jedna s lošom ekspozicijom na kojoj veći dio fotografije zauzima dio psa u pokretu, dok je dječaku iza njega odrezano pola glave.
GMP_DIG_2_032
No tada smo čuli priču i shvatili da nema loše amaterske fotografije. Samo je pitanje hoćemo li joj dozvoliti da nam progovori i želimo li čuti što nam želi reći.
Gospodinu Mirku, inače vrlo vještom kazivaču ova je fotografija izmamila širok osmjeh na lice i odmah smo shvatili da se iza nje krije dobra priča.
Njegova majka Božica rodila se u obitelji mlinara i posjednika Josipa Vlastnika u Vilić Selu. Bio je to napredan mlin, dobro osmišljeno samoodrživo gospodarstvo koje je prije Drugog svjetskog rata svom spretnom vlasniku i njegovoj složnoj obitelji, posebno djeci, ali i mnogim seljanima koji su radili kod njih omogućavalo pristojan standard. Iako su si uz stalno unapređivanje mlina i pilane mogli priuštiti luksuzni automobil, veliki motor s prikolicom, tjedno friziranje Božicine majke kod Zukolovih u Požegi, fotoaparat, harmoniku, Vlastnikovi nikad nisu gubili kontakt sa seljacima. Dvorište je uvijek bilo puno seoske dječurlije koja su se ravnopravno igrala s Božicom i Slavkom.
Iako je tada Vlilić Selo bilo središte kotara, djeca iz mlina su zajedno s vilićselskom djecom išla u školu u nekoliko kilometara udaljene Pavlovce. No kako mala Božica koja je od malena imala problema s vidom ne bi pješačila, djed s majčine strane, požeški remenar Ploužek napravio je ormu za predivnog obiteljskog vučjaka, njemačkog ovčara Brocu kojega bi upregli u mala kolica. Dovoljno je bilo reći, „Broco, odvezi Božicu u školu“ i Broco je poslušno, poznavajući put po prašnjavoj, često puta blatnoj ili snijegom zametenoj cesti odvezao Božicu do škole točno na vrijeme. Ali to nije sve. Čim je bio siguran da su djeca ušla u zgradu, okrenuo se i vratio kući. Poslije škole su ga iz mlina opet slali u Pavlovce, ovaj puta da doveze Božicu iz škole. Bez zaustavljanja ili skretanja za kakvom kokoškom ili mačkom na putu, Broco je dovezao kolica pred školu i strpljivo čekao zvono. Možemo samo zamisliti sliku Božice u kolicima s upregnutim Brocom i veselu graju brata Slavka i vilićselske djece oko njih kako žure kući na ručak!
Nemamo fotografiju Božice u kolicima, ali imamo zato psa Broce. Heroja jednog djetinjstva čija je odanost i poslušnost prerasla u obiteljsku priču puneći maštu najmlađih.