Vrijedno je podsjetiti se da je na mjestu današnje Sportske dvorane Tomislav Pirc još u prvoj polovici 20. stoljeća gusti grabov šumarak s debelom hladovinom pružao brojnim Požežanima i posjetiteljima iz okolice savršeno mjesto za uživanje u druženju. Uz Lobeovu pivovaru, vinski podrum Leopolda Pollaka, gostionicu s odličnim jelima i pilima koja je mijenjala vlasnike, Grabrik je bio omiljeno mjesto za čašu piva ili vina pred nedjeljni ručak na povratku s obitelji Mise, mjesto manjih i većih zabava na otvorenome, pučkih veselica i skupova, vrtnih zabava, koncerata, gimnastičkih prezentacija sokolaša, teniskih i kuglačkih mečeva. Godine 1919. među grabovima se jednom služila čak i Sveta Misa. U drugoj polovici 20. stoljeća grabovi polako ustupaju mjesto terenima gdje se uz sportske aktivnosti grada održavaju koncerti, te nadaleko popularni Muzički festivali Slavonije.
Štoviše, mnogi će i danas lokaciju s dvoranom sportskih susreta zvati Grabrik iako grabova već dugo nema.
Zanimljivo je da o toj velikoj popularnosti Grabrika u doba grabova svjedoči jako malo fotografija. No, zahvaljujući muzejskom projektu Klub čitatelja vlastite prošlosti i obiteljskim fotografijama naših Požežana, polako ulazimo ‘u trag’ slikovitoj ljepoti i zanimljivosti druženja na ovoj povijesnoj lokaciji.
Zahvaljujući poleđini jedne od tri slične fotografije iz obitelji Diklić koje prikazuju kostimiranu predstavu u bogatoj prirodi s orkestrom ispod pozornice olovkom piše: „Dubravka u Grabriku, Slav. Požega, 1920“. Tragom te informacije potražili smo u tadašnjim novinama Glasniku županije Požeške mogući opis događaja. I nismo se prevarili!
GMP_DIG_10_783
Doduše, ne u 1920. godini nego u 1917. i ne u Slavonskoj, nego samo Požegi, Glasnik u čak tri poveća članka prati pripremu i realizaciju zabave s programom gimnazijske mladeži za ratne invalide 28. domobranskog puka iz Osijeka pod pokroviteljstvom župana Dragana viteza Trnskog.
Grabrik je mjesec dana prije samog događaja bio poprište velikih priprema. Gradile su se drvene kolibe u kojima će biti ponuđen veliki izbor jela, vina, kolača, tombole. Pripremala se i posebna pozornica po projektu inženjera Franje Pipinića za glavnu točku skupa, izvedbu Gundulićeve Dubravke uz potporu tamburaškog orkestra koji je trebao biti smješten ispod razine izvođačke platforme. Čak je među grabovima bilo i uređeno i gledalište sa zatvorenim sjedalima.
U nedjelju 10. lipnja 1917. godine, već oko 15,30 Grabrik je ispunilo mnoštvo posjetitelja, Požežana, ali i okolnog stanovništva. Sat vremena poslije kad više nije igla mogla stati u Grabrik, zastor se odmaknuo i publika je mogla uživati u zelenilom ukrašenoj pozornici, kostimiranoj, dobro uvježbanoj izvedbi Dubravke. Posebno su se istaknuli glumci učenici: Ivka pl. Kraljević zbog koje je ova fotografija i sačuvana, Marijanka Manucci, Mica Oremović, Zlatko Kuntarić, Adolf Weissman, Dušan Mešterević i drugi pod vodstvom profesora Kovačića. Posebno oduševljenje izazvao je orkestar pod ravnanjem Martina Kožara koji je glumce pratio s Himnom slobodi, Objavi Danice, jasni zrak, objavi i brojnim drugim skladbama. Dakle, požeški su gimnazijalci sa svojim profesorima svega četiri godine poslije Zagreba u kojem je Josip Bach postavio Dubravku u maksimirskom perivoju kao predstavu ambijentalnog kazališta ponovili ovaj neuobičajeni kazališni koncept u prelijepom požeškom Grabriku.
Nacionalni zanos svih prisutnih u toj trećoj godini Prvog svjetskog rata koju je potakla izvedba Gundulićeve Dubravke dao si je oduška u pučkoj svečanosti koja je uslijedila i trajala do sitnih noćnih sati. Luka sreće, šaljiva pošta, te licitiranje velike torte omiljenog požeškog slastičara Koydla s natpisom Dubravka, uz razgrabljene ulaznice i prodano donirano jelo i piće koje je naravno planulo, iznjedrilo čisti prihod od 8.500 Kruna namijenjenih ratnim invalidima 28. domobranskog pješačkog puka u Osijeku..
Veselo se društvo dobro zabavljalo uz izbor najljepše djevojke, ali najviše uz domobransku glazbu 28. pješačkog puka iz Osijeka koja je svirala do iza ponoći, te kaže izvjestitelj da se mlađi svijet često hvatao u kolo koje je na mahove opasivao cijeli Grabrik. Pohvaljena je i rasvjeta koju je za tu priliku osigurala Gradska munjara. Na žalost, pala je i kritika na račun nedostatka redarstvenog nadzora jer je brojna dječurlija (koju vidimo desno dolje pred pozornicom), ali i ‘nametljivi bosjaci’ koji su u toj gužvi pokušali besplatno doći do jela i pića pravili nered.
Sve u svemu bio je to vrlo uspješni, do tada neviđeni kulturni događaj plemenitih namjera u organizaciji požeških gimnazijalaca uz potporu cijelog grada. I tako, Grabrik je ponovno poslužio svrsi. A mi smo presretni jer ovom novinskom izvještaju možemo konačno, nakon 106 godina dodati prelijepu fotografiju koju čuva obitelj Georgija Diklića. Zahvaljujući njoj bogatiji smo za još jednu zanimljivu i inspirativnu sliku stare Požege.
Maja Žebčević Matić