Donosimo vam jednu po mnogo čemu nevjerojatnu i motivirajuću i nikad ispričanu priču.
Priču o snovima kojima ako ih dovoljno želimo ništa ne može stati na put. Priču o upornosti i požrtvovnosti koji prate put ka cilju. Priču o zavičajnim vezama koje nam na tom putu itekako trebaju.
U neka stara predratna vremena kada se u malim sredinama poput Požege cijenio obrtnički rad, Josip Čepelak je zahvaljujući predanom radu od male šusterske radione svoj obrt usavršio do vrlo cjenjene manufakturne proizvodnje cipela od kože koja je pred sam Drugi svjetski rat brojila dvadesetak vrsnih majstora i etabliranu trgovinu cipela na uglu Trga Svetog Trojstva i Županjske ulice. Obitelj Čepelak sa šestero djece bila je mudro zbrinuta po ondašnjim pravilima, svima jednako već prema sposobnostima i sklonostima. Poslije očeve nagle smrti koju ju uzrokovalo upad Nijemaca na Sudete 1939. godine odakle je i sam bio porijeklom, radnju i trgovinu su preuzeli sinovi Šandor i Ivan koji su nastavili uspješno uhodani posao. Na žalost poslije Drugog svjetskog rata, radnja i trgovina su im oduzete, pa su se morali prilagoditi novonastalim prilikama.
Ivan koji je preko noći od suvlasnika velike postolarske manufakture postao trgovac i skladištar, imao je tri sina kojima nije mogao priuštiti jednake prilike za život. Najstarijem je Bori mogao osigurati gimnaziju i daljnje školovanje, ali Mirko i Vlado su se morali odreći ambicioznih snova. Mirkov san je bio da ide u srednju strojarsku Tehničku školu u Zagrebu. Čak si je sam našao stipendiju u Ljevaonici. Samo je trebao ‘skoknuti’ do Zagreba i pitati koje sve dokumente treba priložiti za upis. No kako doći do Zagreba a ne potrošiti niti jedan dinar? Pa lijepo, biciklom.
I tako je Mirko 1958. godine s posuđenim biciklom i svojih ludih 15 godina, uz pratnju bratića Krune koji se u Požegi zatekao na praznicima, krenuo u oko pola pet jednog ljetnog jutra u veliku avanturu.
Nakon 180 kilometara, prvo groznim makadamom do Nove Gradiške, pa betoniranim autoputom koji je na svakih deset metara bio spajan smolom stigli su sretno oko pola dva do Tehničke škole u zagrebačkoj Branimirovoj ulici. Bio je to pothvat i pol, pogotovo kad se uzme u obzir da se u istom danu trebalo vratiti i natrag. No što je to za mlade dečke željne avanture! U veselju su mimoilazili pokoji traktor ili seoske konjske zaprege na gumenim kotačima koji su u to vrijeme bili rijetki korisnici autoputa Bratstvo i jedinstvo. Samo je pokoji rijetki automobil ili autobus davao do znanja da se nalaze na cesti koja spaja tada dva glavna grada Zagreb i Beograd.
GMP_DIG_26_021
No, za koji dan trebalo je u Tehničku školu odnijeti dokumente i pronaći smještaj negdje u domu. Ovaj puta, već iskusan krenuo je Mirko na put do Zagreba, sam. Dobro protresenih bubrega stigao je sretno, predao dokumente, ali je smještaj u domu u Selskoj cesti kamo su ga poslali i koji je jedva pronašao već bio popunjen. Pomalo obeshrabren vraćao je snagu i motivaciju za povratak u Požegu kraj posuđenog bicikla kad ga je jedan od starijih odgajatelja u domu gotovo potjerao sa stepenica na kojima je sjedio. Strogo je pitao malodušnog Mirka što tu radi, odakle je i kako mu je prezime. I onda se dogodilo čudo, dostojno filmskog obrata. Ispostavilo se da je odgajatelj Račić prije rata bio učitelj u Pavlovcima ni manje ni više nego Mirkovoj mami Boženi Vlastnik čiji je otac imao mlin u Vilić Selu. Zar moramo spominjati da je istog časa Mirko dobio smještaj u domu! No tu požeškim čudima nije kraj.
U rujnu se Mirko vlakom i osobnim stvarima dovezao do Zagreba, smjestio u dom i krenuo prvi dan u tako željenu školu. Ne moramo vam reći koliko je bio nesretan kada je svoje ime pronašao u razredu elektro smjera, a ne strojarskog kako je sanjao. No obzirom da je čuo da je direktor škole Mirko Seljan nekada radio kao profesor na Požeškoj gimnaziji, skupio je posljednju hrabrost, i potražio njegov ured.
Pogađate, ugodna sjećanja na požešku profesorsku karijeru pronašla su Mirku mjesto u tako željenom strojarskom razredu.
I eto, kad se pošteno borite za svoje ciljeve, uz veliku upornost i napor morate u životu imati još samo zrno vjere da će vam u pravom času pravi ljudi pomoći na vašem putu.
Iako strastveni foto amater čije su fotografije itekako obogatile bazu podataka našeg Kluba čitatelja vlastite prošlosti, gospodin Čepelak svoju avanturu nije snimio. Ali zato smo pronašli dokaz ovog nimalo lakog putovanja po betoniranom autoputu u Zbirci Gordane Krakar. Nismo ni sanjali da će nam njena fotografija pomoći ispričati i dokazati ovu nevjerojatnu priču.
Maja Žebčević Matić