Klub čitatelja vlastite prošlosti zaista, ali zaista otvara nove teme za propitivanje vlastite prošlosti. No, krenimo redom. Svi ste sigurno čuli za knezove starog željeznog doba iz nedalekog Kaptola, ali smo uvjereni da niste čuli za požeške knezove, a još manje za primorskog kneza u Požegi.
Požega kao vinogradarski grad nije zaostajala za društvima obrednog ispijanja vina koja se od davnina njeguju u purgerskom, građanskom sloju sjeverozapadne Hrvatske. Svatko tko je držao do sebe i želio da ga prihvate kao Požežanina imao je svoj vinograd koji je osim za vlastite potrebe bio dobrodošao izvor dodatnih prihoda. Uz redoviti posao, o vinogradima kojima su nekada bili pokriveni svi brežuljci Požeške gore oko grada, trebalo se dobro skrbiti: osmisliti strategiju uzgoja vinove loze, borbe protiv bolesti, organizirati sve godišnje poslove u vinogradu i u podrumu, pronaći vrijedne nadničare, osigurati repromaterijal…. Zar je čudo da je predanost ovom poslu oblikovala društveni mentalitet?!
GMP_DIG_21_1097
Tako su uz vinogradarske običaje Vincelova, Grgureva i Martinja, Požežani rado prihvaćali sudjelovanje u društvima koja su njegovala kult obrednog pijenja vina. Osim društva „Sidro“ koje je krajem 19. stoljeća izdavao i interni list „Čaplja“, „Kluba Paprika“ s početka 20. stoljeća i društva „Picek“ pred sam Drugi svjetski rat, Požežani su imali 20tih godina prošlog stoljeća zanimljiv običaj druženja kroz neformalna teritorijalno organizirana društva po sokacima, odnosno gradskim četvrtima.
Na žalost o detaljima druženja ovih posljednjih društava i pravilima njihova okupljanja ne znamo za sada puno, ali zasigurno njihovo postojanje otkriva nam fotografija i priča obitelji Branka i Rajke Martinčić.
Za Primorce koji su se mahom naseljavali na tadašnjoj periferiji grada iz Orljavu, u ulici Burnazovića brod (danas Primorska ulica), važila je uzrečica: „Martinčići, Barišići, Pipinići, svi po Bogu bratići!“. Među prvima koji se iz Primorja radi boljih uvjeta života krajem 19. stoljeća doselili u Požegu bio je Brankov pradjed Ivan Martinčić. Vremenom se udomaćio kupujući zemlju i naravno vinograd.
Da je Ivan Martinčić vremenom postao omiljen dokazuje činjenica da ga je na samo Grgurevo 1926. godine, 43 godine poslije njegova doseljenja, veselo kvartovsko društvo posebnim šaljivim, vrlo lijepo izrađenim i uramljenim dekretom imenovalo Primorskim knezom uz uvjet da ima štiti interese dolje potpisanih 40 osoba tako da svakom prilikom nastoji „da cvate sreća i blagostanje (njegovih) vrijednih podanika dok će ih kad to ustreba voditi u boj na život i smrt za (njihova) prava“. Da se radi o društvu sugerira nam i institucija potpisanog blagajnika, tajnika i predsjednika. Iz prezimena potpisanih vidi se da mnogi od njih nisu Primorci. Uz dekret, starina je Martinčić dobio i posebno izrezbareni obredni štap s datumima rođenja i dolaska u Požegu, te titulom Primorskog kneza kao i datumom održavanja svečanosti.
Svečanost imenovanja održala se po svemu u njegovoj kući jer na fotografiji snimljenoj pred prelijepim drvenim trijemom na kojemu je obješen dekret zatičemo veselo društvo s tamburama. Ispod dekreta u sredini fotografije prepunoj ljudi je Ivan Martinčić koji drži obredni štap s trobojnicom i veliki buket cvijeća. Ispod njega na stepenicama sjede unuci a lijevo je sin Vjekoslav sa suprugom, jedinom ženom, očito domaćicom događaja.
Ne sumnjamo uopće da je poslije fotografiranja na ovom veselom kvartovskom druženju uslijedio vinogradarski ćevap i fino Martinčićevo vino.